Držić je bio i vrstan glazbenik

I danas se u široj kulturnoj javnosti s nevjericom prihvaća mogućnost da je veliki dubrovački renesansni komediograf Marin Držić (oko 1508–1567) bio i izvrstan glazbenik. Ta se spoznaja ipak temelji ne samo na čvrstim indicijama nego i na više povijesnih izvora, između kojih valja posebice izdvojiti zapis Vijeća umoljenih Dubrovačke Republike od 28. veljače 1538, kojim se Marin Držić imenuje orguljašem katedrale svete Marije, zatim iskaz Držićeva suvremenika, velikoga renesansnog pjesnika benediktinca Mavra Vetranovića, koji je u pjesmi Na priminutje Marina Držića tužba u pjesničkim slikama poimenično nabrojio instrumente koji su s Držićevom smrću prestali zvučati, te zapis u genealogiji obitelji Držić, gdje se tvrdi da je svećenik Marin bio pjesnik koji je pjevao našim jezikom i to ne samo kao lirik nego i kao komičar i traged i da je osim toga bio izvrstan glazbenik koji je svirao svaku vrst glazbenih instrumenata.

Tomu treba dodati i svjedočanstvo renesansnoga dubrovačkog filozofa Nikole Vitova Gučetića, koji u djelu Dello stato delle Republiche secondo la mente di Aristotele con esempii moderni (Venecija, 1591) tvrdi kako je kao dječak glumio u dramskim djelima Marina Držića i kako je da bi zatomio djetinju tremu zamolio da trubljači i pifari življe sviraju, što su oni i učinili, te da mu je to pomoglo da svoje uloge uspješno izvede na opće zadovoljstvo slušateljstva i sama autora blage uspomene Marina Držića.

Didaskalije o pjevanju pojedinih tekstova te plesu i svirci u njegovim dramskim djelima mogle bi se same po sebi smatrati dosta uvjerljivim indicijama da je Držić bio i vrsno naobražen u glazbi. No tek objedinjene s prije izloženim podacima postaju i čvrst argument koji potvrđuje Držića kao glazbenu ličnost renesansnoga Dubrovnika. U raspravi prigodom velikog jubileja, 450 godina od Držićeve smrti, zaokružujem u više zasebnih cjelina svoja višegodišnja istraživanja o Marinu Držiću, s posebnom osvrtom na njegovu glazbenu djelatnost.

Milan Rešetar otkriva
Držića glazbenika

Prvi koji je naslutio da se Marin Držić (1508–1567) bavio glazbenom djelatnošću bio je slavni hrvatski povjesničar književnosti prve polovice 20. stoljeća Milan Rešetar (1860–1942). On je u uvodnoj raspravi drugog izdanja sabranih Držićevih djela godine 1930. između ostalog o tom napisao: „(…) ja bih rekao da se je Držić u Italiji bavio i muzikom. Genealogija Držića naime, kaže da je bio izvrstan muzičar i da je svirao svakojake instrumente pa je sva prilika da je on tu vještinu stekao u Italiji; zato mislim da se one njegove riječi ‘priko mora tamo ki uči sviriti’ mogu slobodno uzeti u pravom smislu, a ne, kako ih je već Serafin Cerva Crijević (Bibliotheca Ragusina) uzeo i kako se inače obično uzimlju, kao dokaz da je bio na višim naukama u Italiji – premda, to je istina, ono što slijedi za tim riječima jasno kaže da se one dalje uzimlju s obzirom na poeziju.“

U vrijeme kad je Rešetar pisao svoju studiju (v. u: Djela Marina Držića, Stari pisci hrvatski, II. izdanje, Zagreb, 1930) nije još bio pronađen arhivski dokument iz 1538. o imenovanju Držića katedralnim orguljašem. To se imenovanje zbilo prije Držićeva odlaska na studij u Italiju, što bjelodano dokazuje da je glazbenu naobrazbu stekao u Dubrovniku prije odlaska na studij u Italiju. Naime od sama početka europske glazbe katedralni orguljaši redovito su bili bolje glazbeno naobraženi od ostalih glazbenika u gradovima gdje su orguljali pa su dosljedno tomu bili u toj sredini glavne glazbene ličnosti.

Milanu Rešetaru tada nije palo ni napamet da pomisli kako je Dubrovnik već u Držićevo vrijeme imao visoko razvijen glazbeni život i da je Držić mogao steći glazbenu naobrazbu i u Dubrovniku. Tim više jer se Milan Rešetar u jednom svom kasnijem radu (Die Metrik Gundulić`s, Berlin, 1903) o tom negativno izrazio tvrdeći da nije bilo u starom Dubrovniku glazbenika koji bi mogli izvoditi kakvu melodramu. Slično uvjerenje o nerazvijenosti glazbene umjetnosti u Dubrovniku imao je i povjesničar književnosti Dragoljub Pavlović, koji je ustvrdio (u knjizi Melodrama i početak opere u starom Dubrovniku, Beograd, 1951) kako stari Dubrovčani nisu dovoljno cijenili glazbu i kako su za prigodne svečanosti od zgode do zgode pozivali inozemne glazbenike.

Ta mišljenja dvojice vrsnih povjesničara književnosti bila su sasvim pogrešna jer je Dubrovnik baš u Držićevo vrijeme postigao ugled europskoga glazbenog središta koji je privlačio u svoju sredinu izvrsne onodobne svjetske glazbenike, kako sam to dokazao u nekoliko knjiga iz dubrovačke glazbene prošlosti i više zasebno objavljenih rasprava. Kad bismo u potvrdu te tvrdnje iznijeli samo arhivski dokument kojim je Vijeće umoljenih 7. studenoga 1449. primilo o službu za svirača Kneževe kapele Petra Bodona, koji je prethodno službovao kao glazbenik na burgundskom dvoru – onodobnom najvećem europskom renesansnom glazbenom središtu – mogao bi nam neupućeni čitatelj prigovoriti kako je to osamljen slučaj i da jedna lasta ne čini proljeće. Naprotiv, baš u vrijeme Marina Držića u Dubrovniku je djelovalo više franko-flamanskih glazbenika koje je Držić kao njihov suvremenik morao poznavati, a vjerojatno i s njima surađivati. To je bilo razdoblje europske glazbene povijesti kada su glazbenici franko-flamanske škole djelovali u svim europskim glazbenim metropolama počevši od Napulja preko Madrida, Rima, Milana, Venecije sve do Beča – pa tako i u Dubrovniku (usp. studiju autora ovih redaka: Glazba i glazbenici u Dubrovačkoj republici od početka XI. do polovine XVII. stoljeća (I), Zagreb 1981). Napomenimo da oni nisu bili jedini strani glazbenici koji su djelovali u to vrijeme u starom Dubrovniku, već ih je bilo iz svih europskih država, primjerice Grčke, Italije, Španjolske, Francuske, Njemačke, a također u svim vremenima iz pojedinih hrvatskih krajeva.

Dubrovnik je dakle već u Držićevo vrijeme bio glazbeno središte koje je privlačilo odlične svjetske glazbenike i koje nije u pogledu glazbe zaostajalo za drugim europskim gradovima, kako sam to dokazao u više objavljenih rasprava iz dubrovačke glazbene prošlosti, a posebice u dvjema knjigama o glazbi i glazbenicima u Dubrovačkoj Republici i netom objavljenu djelu Velika povijest dubrovačke glazbe u četiri sveska, kao i u više zasebnih rasprava.

Svi izvori na jednom mjestu

Argumenti kojim se Marin Držić proglašava i glazbenikom međusobno neobjedinjeni i odvojeni iz onodobne kulturne, a posebice glazbene slike renesansnog Dubrovnika – nisu dovoljno snažni da bi kulturnu javnost uvjerili da je taj najveći dubrovački i općenito hrvatski komediograf zaista bio vrstan glazbenik. Stoga ih je potrebno objediniti i smjestiti u kulturnu zgradu prostora i vremena u kojima su nastali da bi poprimili pravu snagu povijesnog argumenta.

Cilj je dakle ove rasprave da svestranom raščlambom dosad iznađenih pojedinosti o Držiću kao glazbeniku s posebnim obzirom na vrijeme i prostor u kojem su nastali osvijetli glazbenu djelatnost velikana hrvatske književnosti svećenika Marina Držića prigodom obilježavanja 450. godine njegove smrti.

U postupku osvjetljavanja zadanoga predmeta potrebno je opširnije se osvrnuti na vrijeme i prostor u kojem se Držić rodio, proživio radni vijek i stvorio velika književna djela s kojima se danas s pravom ponosimo. Ovu sam raspravu razdijelio u nekoliko zasebnih cjelina u kojima ću se baviti osnovnim biografskim podatcima, glazbenim prilikama u Dubrovniku koncem XV. i u prvoj polovici XVI. stoljeća, dubrovačkim glazbenicima koji su bili njegovi suvremenici, glazbenim školstvom, glazbenom naobrazbom koju je Marin Držić stekao u Dubrovniku, dubrovačkim družinama mladih kao nositeljima dubrovačkoga kazališnog života, Držićevom glazbenom djelatnošću, glazbenim obilježjima teksta Držićevih ljubavnih pjesama i notnim primjerima.

(nastavak u sljedećem broju)